Teme

TAJNI ‘GRAD – 40’: 80.000 ljudi živjelo je 49 godina u tajnom gradu u kojem se nalazio prvi sovjetski proizvodni kompleks plutonija – mjesto tri masovna nuklearna incidenta!

Osim katastrofe u Černobilu, rijetko čujemo o nuklearnim nesrećama u bivšem SSSR-u. Međutim njih je bilo dosta, ali su sve sakrivene od javnosti. Jedna posebna instalacija – Grad-40 – bila je prvi sovjetski proizvodni kompleks plutonija i mjesto tri masovna nuklearna incidenta.

 

Sve do devedesetih godina, Grad-40 nije stavljen ni na mapu, nije bilo putokaza koji bi vodili tamo, a njegovi stanovnici zvanično nisu postojali. Međutim, uprkos potpunoj izolaciji, njeni stanovnici do danas nisu zainteresovani da napuste zatvoreno utočište – većina ih takvu opciju uopšte ne razmatra. Takav je taj čudni paradoks zatvorenih gradova – fenomen koji je započeo pod diktaturom Staljina, ali i dalje ostaje u modernom svijetu. Ruska vlada je 2001. godine priznala je postojanje 42 zatvorena grada, međutim, procjenjuje se da postoji najmanje 15 gradova koji tek treba da budu objavljeni.

 

Godine 1945. oko 40.000 zatvorenika je odvedeno iz 12 radnih logora i zajedno sa nuklearnim naučnicima počelo izgradnju podzemnih nuklearnih postrojenja. Ruski osuđenici pristali su da tamo rade u zamenu za manju kaznu. Njima je data mogućnost da rade 25 godina teškog rada u Sibiru ili 5 godina pod zemljom u Gradu-40.

Prvi nuklearni reaktor izgrađen je za 18 mjeseci, a oko nakon toga izgrađeno je još nekoliko objekata u području koje će kasnije dobiti ime Ozersk. Građevinski radnici nisu imali pojma da time potpisuju svoju smrtnu kazenu. Niko ne bi preživio više od pet godina nakon izlaganja tako velikom nivou zračenja.

 

Grad, koji se sada zove Ozyorsk, nekada je bio pod kodnim nazivom Grad-40 (ili Chelyabinsk -40 i Chelyabinsk -65 u kasnijim godinama). Bilo je to rodno mjesto sovjetskog programa nuklearnog naoružanja i sada se zna da je jedno od najzagađenijih mjesta na planeti.

Ipak, mnogi stanovnici grada i dalje žive tamo uprkos užasnim zdravstvenim rizicima. Od osnivanja 1947. godine, Ozyorsk je bio okružen dvostrukim ogradama od bodljikave žice i nadziran od strane naoružanih stražara s obzirom da je izgrađen oko nuklearne tvornice Mayak.

 

Ljudi koji su se preselili u zatvoreni grad dobijali su više beneficija nego što su ostali sunarodnjaci iz Sovjetskog Saveza mogli da zamisle: poslovi koji su dobro plaćeni, dobro obrazovanje, odgovarajuće stanovanje. Prodavnice u zatvorenim gradovima obilovale su hranom – za razliku od drugih gradova u tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Ljudi su mogli kupiti egzotično voće, deserte, dobru odjeću i parfeme – njegovi stanovnici su se osjećali kao da su zbrinuti. Više od tri generacije je došlo i otišlo, ali se malo toga promijenilo: Ozyorsk je dom većine ruskih nuklearnih rezervi i tajnovit je kao i uvijek (iako je od 1994. godine uvršten na kartu).

Između 1945. i 1957. godine, fabrika Mayak ispuštala je velike količine radioaktivnog materijala na područje u neposrednoj blizini oko postrojenja. Otpad je također isupuštan u obližnju rijeku, Techu, a na kraju dolazio i do Arktičkog okeana. Naučnici predviđaju da je suma kontaminacije radionuklida  2-3 puta veća od eksplozije nakon černobilske nesreće. Naravno, takvo zanemarivanje sigurnosti bilo je recept za katastrofu koja se dogodila 1957. godine.

Nepravilno pohranjeni podzemni spremnik tekućeg nuklearnog otpada eksplodirao je i kontaminirao hiljade kvadratnih kilometara teritorije koja je sada poznata kao radioaktivni trag u istočnom Uralu (EURT). Nakon toga, mnogi ljudi su umrli od raka izazvanog zračenjem, a nekima je dijagnosticiran hroničnim sindromom zračenja. Oko 470.000 ljudi bilo je izloženo zračenju.

 

Sovjeti su uradili ono u čemu su bili najbolji – tiho su sve pokrivali i negirali da se to dogodilo skoro tri decenije. Nakon nesreće, odlaganje u Techi je zvanično prestalo – sada je otpadni materijal bacen u plitka jezera u blizini postrojenja. Jedno posebno kontaminirano jezero – jezero Karachay – naziva se “plutonijumsko jezero” ili “jezero smrti” među mještanima i poznato je kao najzagađenije mjesto na Zemlji. Godine 1967. jezero Karachay presušilo je čime se na velikom području počela širiti radioaktivna prašina. Uprkos teškim zagađenjima i zdravstvenim rizicima, više od 80.000 ljudi još uvijek živi u gradu Ozyorsku, pored centrale Mayak.

Do danas, Ozersk je većinski zagađen,a  ponekad ga se naziva „grobljem Zemlje“, ali većina stanovnika još uvijek ne želi da ode. Zapravo, sasvim suprotno – ljude su naveli da vjeruju da su oni “izabrani” u Rusiji, čak se ponose time što su građani zatvorenog grada. Samira Goetschel, autorica dokumentarnog filma City-40, jednom je rekla medijima:

“Da bi zadržali te ljude ostali – koji ionako nisu htjeli pobjeći – ali kako bi bili sigurni da su sretni što su tamo,  Vlada je za njih stvorila raj. Tako da su imali sve što im je bilo potrebno i više, u odnosu na vanjski svijet u kojem nisu imali apsolutno ništa. I nisu bili postavljeni ni na jednu kartu, oni su bili država u državi. Njihovi identiteti su izbrisani. Oni nisu postojali izvan grada. I meni je, u osnovi, bilo kao da sam ušla u epizodu Zone sumraka. Kao da ti ljudi ne žive u ovoj dimenziji ”.

Izvor: Global CIR/FTV/Borepanda

O Nama

„Novi Mozaik“ je nastavak rada udruženja „Mozaik“ iz 1998. godine. Udruženje i dalje nastavlja okupljanje omladine i građana radi edukativnih seminara u pogledu očuvanja bosanskog identiteta, kulture, tradicije, odnosno običaja. Zalaže se za otklanjanje negativnih posljedica ratnih djelovanja (1992-1995.) u psihosocijalnoj sferi pojedinaca, porodica, boraca, invalida, kao i svih građana koji su dali doprinos u odbrani u toku rata.

Kontakt Info

Telefon : +387 61 200 098
 
Email : novimozaik@gmail.com
 

Adresa : Trg nezavisnosti 7, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Facebook